Otvaram oči.
Osjećam laganu hladnoću koja obavija moje tijelo.
Nalazim se na podu.
Ne sjećam se ničega.
Noć se polako spušta.
Ljudi su otišli svojim kućama, a tek tu i tamo neki prolaznik opsuje.
Osjećam se očajnički.
Počinjem se ježiti od ovolike hladnoće.
Ne godi mi.
Vlakovi se nalaze na svojim mjestima.
Nakratko se zagledam u nebo.
Zvijezde mi se osmjehuju.
Pogled je krasan.
Ne želim ustati.
Ovdje se osjećam sigurno.
Misli me vode u sasvim druga prostranstva
.Zamišljam visoke planine i sunce koje širi svoju toplinu i smije se.
Raširilo je svoja usta i pokazuje mi zube.
Ne ruga mi se.
Svoju sreću želi podijeliti sa mnom.
Na trenutak čak i postajem sretan.
Misli mi zauzima ona.
Osoba koja mi znači sve na svijetu.
Zbog nje padam u depresiju, a ne želim to.
Vrijeme je da nešto poduzmem.
Ne želim samo stajati na mjestu i tonuti sve dublje i dublje.
Želim biti s njom.
S njom sam sretan.
Čini me zadovoljnim i ispunjenim.
Ne želim više razmišljati
.Jutro je pametnije od večeri, tako bar kažu.
Nema komentara:
Objavi komentar